Mentalnozdravstvena pismenost nije rezervirana samo za stručnjake, ona je važna za svakog pojedinca

Mentalno zdravlje je neizostavan i neizmjerno važan dio sveukupnog zdravlja, što potvrđuje i definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije. Svjetska zdravstvena organizacija zdravlje definira kao stanje potpunog fizičkog, psihičkog i mentalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći. Istovremeno, mentalno se zdravlje shvaća kao blagostanje u kojem svaki pojedinac ostvaruje svoj puni potencijal, uspješno se nosi sa svakodnevnim stresnim situacijama te može produktivno raditi i doprinositi svojoj zajednici. Iz toga je jasno da je mentalno zdravlje mnogo više od odsutnosti mentalnih bolesti, poremećaja i problema, s čime ga najčešće povezujemo. Ono što je važno za očuvanje mentalnoga zdravlja je ulaganje u našu emocionalnu dobrobit (osjećaji), psihičku dobrobit (pozitivno funkcioniranje), društvenu dobrobit (odnosi s drugima i prema društvu), tjelesnu dobrobit (tjelesno zdravlje), duhovnu dobrobit (smisao života). Sve to čini naše mentalno zdravlje i potencijal.

No kako ulagati u mentalno zdravlje – o tome postoje različiti pristupi i načini. Mnogo toga određuje, uvjetuje ili utječe na naše mentalno zdravlje, stoga je važno i neophodno ulagati u njega. Dio tih utjecaja leži u našoj biologiji i osobnim obilježjima doživljavanja i ponašanja, a dio u obilježjima naše okoline i raznim iskustvima.

Jedan od dokazanih pristupa u očuvanju mentalnoga zdravlja je unaprjeđivanje naše mentalnozdravstvene pismenosti. Poznato je da pojam pismenosti upotrebljavamo kada mislimo na sposobnost čitanja i pisanja, no taj pojam danas sve više upotrebljavamo i u drugim okolnostima budući da obilježja suvremenog društva i njegov razvoj pred nas postavlja i nove izazove koji od nas traže razvoj novih znanja i vještina kako bismo bili što djelotvorniji u raznim našim ulogama: ulogama roditelja, radnim ulogama, ulogama učenika/studenta, ulogama odgajatelja ili učitelja i nastavnika, ili općenito učinkovito sudjelovali u životu neke zajednice. Zapravo nas te različite vrste pismenosti čine funkcionalnijim i učinkovitijim u našim ulogama, i zbog toga govorimo o njima kao funkcionalnim pismenostima. Tu spada primjerice danas tražena informacijska, financijska, ali i medijska pismenost i isto tako i zdravstvena pismenost, pri čemu je mentalnozdravstvena pismenost samo jedno od specifičnih područja zdravstvene pismenosti.

Mentalnozdravstvena pismenost se ne odnosi na posjedovanje znanja koje uče stručnjaci da bi bolje dijagnosticirali i liječili mentalne poremećaje, nego se radi o znanju povezanom s ponašanjima koja doprinose osobnom mentalnom zdravlju, ali i mentalnom zdravlju drugih osoba u okruženju odnosno zajednici. Znanja o mentalnom zdravlju i mentalnim poremećajima, bolja osviještenost o tome kako tražiti stručnu pomoć ili liječenje te smanjena stigma i česte zablude vezane uz probleme mentalnoga zdravlja i poremećaje mogu unaprijediti rano prepoznavanje problema, poboljšati ishode stručne pomoći i povećati korištenje zdravstvenih usluga. Osim navedenog ključna su se pokazala i znanja odnosno vještine pomažućeg i podržavajućeg razgovora i ponašanja u situaciji kada osoba u našoj blizini prolazi emocionalnu krizu i pati. Ta se znanja danas smatraju mentalnozdravstvenom pismenošću, uključujući i znanja i sposobnosti koje doprinose razumijevanju kako očuvati (održati) i postići dobro mentalno zdravlje.

Ako postoje stručnjaci u području mentalnoga zdravlja, zašto nam uopće treba mentalnozdravstvena pismenost?

Točno je da stručnjaci za mentalno zdravlje i poremećaje u svom svakodnevnome radu „obrazuju“ pojedince, grupe i zajednice o tome kako sačuvati, poboljšati ili unaprijediti svoje mentalno zdravlje jer oni su u tom području i „pismeniji“. Međutim, mentalno zdravlje ne pripada samo stručnjacima. Kako bismo uspješnije očuvali svoje mentalno zdravlje i mentalno zdravlje osoba s kojima živimo, radimo, učimo i igramo se., važno je imati i neka osnovna znanja i vještine u tom području. Zdravstvena pismenost općenito je ključna u osnaživanju pojedinaca da preuzmu kontrolu nad očuvanjem svoga zdravlja. Što više znam o tomu kako očuvati svoje zdravlje, imam za to razvijene vještine te smo svjesniji što i tko nam u tome može pomoći, bit ćemo u tome učinkovitiji. S druge strane ne postoji osoba koja se tijekom svog života nije susrela s bliskom osobom koja je imala nekih problema u području mentalnog zdravlja. To ne uključuje nužno poremećaje i bolesti (dijagnoze), nego i prolazne psihičke smetnje i probleme, emocionalne krize i patnje izazvane neugodnim životnim događajima. I, upravo zato, potrebno je znati kako očuvati i zaštiti mentalno zdravlje, ili kako prepoznati smetnje koje se najčešće javljaju u populaciji, njihovim pravovremenim prepoznavanjem i ispravnim pristupom može se spriječiti i razvoj poremećaja.

Mentalnozdravstvena pismenost je skup znanja i vještina koji ne pripada samo stručnjacima. Uključuje i važnu životnu vještinu pažljivog, brižnog i suosjećajnog pristupa u razgovoru s osobom koja pati, npr. osobom koja je proživjela gubitak i tuguje ili osobom koja se nosi s depresivnim smetnjama, intenzivnim strahom ili brigama – psihološku prvu pomoć. Dok će većina osoba koje proživljavaju neko hitno stanje povezano s tjelesnim zdravljem dobiti prvu pomoć, bilo u javnosti ili zdravstvenoj ustanovi, to nije tako čest slučaj kada su u pitanju hitne situacije vezane uz probleme mentalnog zdravlja ili emocionalne krize. Često upravo stigma i neznanje smanjuju šansu ne samo da će osoba potražiti pomoć, nego i da će joj potrebna pomoć biti pružena od strane bliske osobe, što je iznimno važno i može spasiti život.

Ta vještina uključuje znanje:

  • kako prepoznati smetnje i probleme u području mentalnog zdravlja
  • kako pružiti utjehu, emocionalnu podršku, ohrabrenje i drugu perspektivu
  • kako spriječiti razvoj ili pogoršanje problema te promicati oporavak
  • kako osobu usmjeriti i motivirati prema traženju stručne pomoći
  • i, na kraju, najvažnije, kako očuvati život kada postoji rizik da si osoba na neki način namjerava učiniti štetu.

Radi se o vještini koja se može naučiti i koja uključuje određena pravila o tomu što izbjegavati, a što nastojati u razgovoru s osobom kojoj pružate psihološku prvu pomoć.

Kad želite pružiti psihološku prvu pomoć osobi koja pati ili je emocionalno preplavljena nemojte:

  • čekati da vam se osoba sama obrati po pomoć ili pak vršiti pritisak na osobu da ispriča svoju priču
  • ne prekidajte je ili ne požurujte dok priča
  • ne procjenjujte i ne vrednujte što je ili nije učinila, ili kako se osjeća ili treba osjećati, općenito izbjegavajte govoriti što treba ili ne treba
  • ne propitkujte zašto ovo ili zašto ono, izbjegavajte pitanja koja počinju s riječju „zašto“
  • ne uspoređujte njihova iskustva s vašim ili tuđim iskustvima i pričama
  • ne tješite tako da dajete obećanja ili uvjerenja za koja niste sigurni da će se dogoditi, ili tako da govorite Bit će bolje, Nije to ništa, Bolje to nego, Nije to najgora stvar koja se mogla dogoditi i sl. Takve rečenice ne pružaju utjehu.

Umjesto toga:

  • Preuzmite inicijativu i pristupite osobi u vrijeme kada obje možete razgovarati i na mjestu na kojemu se primjerice obje osjećate ugodno.
  • Provjerite i izrazite što ste uočili, iskažite svoju zabrinutost (Brinem se zbog …, Zabrinula sam se …, Izgleda mi kao..). Objasnite što vas brine. Zapravo pitajte što se događa, kako se osjeća i budite spremni slušati, a ne nuditi savjete i rješenja.
  • Poštujte osjećaje i viđenje te druge osobe – oni ne moraju biti jednaki vašim pretpostavkama.
  • Pozorno slušajte, a to znači povremeno i ponoviti i sažeti što ste čuli (Vidim da…, Ako sam te dobro razumio?, Možeš li mi to još malo objasniti...). Pokažite im da ih slušate, npr. klimajte glavom ili govorite aha, hmm.
  • Pružanje emocionalne podrške najčešće znači biti uz osobu i slušati, povremeno pružiti ohrabrenje i nadu za oporavak (npr. Žao mi je što ti se to događa, vidim da ti je teško, Spreman sam te slušati i čuti kako si, Mogu li ti u ovom trenutku nekako ja pomoći…, Što bi ti pomoglo u ovom trenutku).
  • Pokažite da vidite i čujete kako se osjećaju i „potvrdite“ što vidite i čujete: Žao mi je. (Vidim) To je sigurno za tebe bilo vrlo tužno (bolno, teško).
  • Potaknite osobu na traženje i/ili prihvaćanje pomoći i podrške bliskih osoba, ali i stručnjaka. Po potrebi pomozite da se poveže s osobama koje mogu pružiti dodatnu pomoć i podršku. Emocionalno preplavljena osoba najčešće nije u stanju sama potražiti pomoć, nekad joj treba poticaj i podrška. Nekada misli da joj nitko ne može pomoći ili primjerice misli da joj stručna pomoć ne bi pomogla.

I za kraj, ako imate potrebu znati više o ovoj temi, potražite stručnjaka s kojim ovu vještinu možete učiti i naučiti.

 

„Zajedno do fondova EU“

 

Tekst u potpunosti preuzet s: www.hzjz.hr i vlasništvo je izvornog objavitelja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.